Rođena sam 1977. godine u Zagrebu, gdje sam odrastala i završila osnovnu i srednju školu. Upisala sam psihologiju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1996. godine i diplomirala 2002. s temom završnog rada “Povezanost iskustava zlostavljanja u djetinjstvu i nekih psihičkih aspekata funkcioniranja adolescenata”. 2013. godine od strane Hrvatske psihološke komore dodijeljen mi je status kliničkog psihologa.
Već tijekom studija kroz volonterski rad u nevladinoj udruzi Hrabri telefon usmjerila sam se prema području zagovaranja dječjih prava, zaštiti od nasilja i podrške zlostavljanoj djeci i njihovim obiteljima, što je ostalo i primarno područje mog profesionalnog interesa i rada. Početno radno iskustvo 2002. godine stjecala sam kao nastavnik psihologije u zagrebačkoj srednjoj školi u kojoj sam provela godinu dana, a zatim kao savjetovatelj u savjetovalištu za djecu i roditelje Udruge Hrabri telefon u čijem sam osnivanju i sudjelovala. Većinu svog profesionalnog života (od 2004. do 2018. godine) radila sam kao psiholog u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, zdravstvenoj ustanovi koja je u svojoj misiji i ciljevima djelovanja usmjerena na psihodijagnostiku i pružanje tretmanske podrške djeci i njihovim obiteljima, uz poseban senzibilitet na iskustva zlostavljanosti i drugih oblika traumatizacije kojima su djeca izložena tijekom svog odrastanja. Uz specifičnu problematiku imala sam prilike steći bogato iskustvo u radu s djecom koja se suočavaju s čitavim nizom teškoća i emocionalnih problema poput tjeskobe, depresivnosti, autodestruktivnih ponašanja, teškoća učenja, ADHD Sy., razvojnih teškoća i problema u socijalizaciji. Dugogodišnje iskustvo rada u ovoj zdravstvenoj ustanovi donijelo mi je niz prilika i mogućnosti učenja kroz timski rad i suradnju s kolegama različitih profesija (psihijatri, pedijatri, socijalni radnici, socijalni pedagozi, pravnici). Problemi s kojima su se suočavale obitelji i intervencije vezane za njihovu dobrobit često su zahtijevale i suradnju s drugim institucijama i suradnim organizacijama koje su na različite načine bile uključene u život djece i obitelji. Ova iskustva i oblici suradnje za mene su bili zaista vrijedan oblik učenja i podrške u razumijevanju pojedinaca i različitih procesa na razini obitelji, ali i funkcioniranja različitih mehanizama sustava.
Cijelo vrijeme svog profesionalnog rada kontinuirano sam učila i usavršavala se prvenstveno u psihodijagnostičkom i tretmanskom smjeru, u primjeni psihologijskih mjernih instrumenata, različitih tretmanskih pristupa i tehnika, upoznavanju specifičnosti funkcioniranja obiteljskih sistema i odnosa roditelj – dijete osobito pod utjecajem različitih kriza. Meni osobito značajna edukacije, koja je utjecala na mene osobno i obilježila moj profesionalni pristup i rad s klijentima, je odslušana četverogodišnja edukacija iz gestalt psihoterapijskog pristupa (voditelji: Jasenka Pregrad i Klaus Engel, u okviru IGW instituta, od 2002 – 2006 godine). Slijede edukacije usmjerene na tretmanski rad s djecom i specifična područja podrške: psihološke krizne intervencije (Jasenka Pregrad Društvo za psihološku pomoć i Bruna Profaca Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 2004.); gestalt pristup u radu s djecom (2005), kognitivno – bihevioralna terapija usmjerena na traumatsko iskustvo (Barbara L. Bonner, 2009, a zatim Barbara L. Bonner i Susan R. Schmidt, 2013. Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba), prvi stupanj EMDR-a (Vesna Bogdanović, IPSA, 2017.) te obiteljska terapija zasnovana na privrženosti (ATBF, dr. Jody Russon, 2018. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba). U području rada s obiteljima vrijedna znanja stekla sam kroz jednogodišnju edukaciju iz Sistemskog pristupa u radu s obiteljima (Jasenka Pregrad, HOMA, Zagreb 2007. – 2008.) i edukaciju u radu s otuđenom djecom (Karen i Nick Woodall, Family Separation Clinic, Zagreb, 2016. i 2017.).
Pomagački posao i izloženost brojnim, često vrlo teškim životnim pričama i patnjama ljudi s kojima radimo svakako utječe na nas, što sam i sama na razne načine osjetila na vlastitoj koži. Tijekom rada susretala sam se s brojnim pitanjima, teškoćama i izazovima, u čemu je supervizija, podrška kolega kao i učenje o različitim ulogama i odgovornosti koja proizlazi iz njih za mene bio vrijedan izvor podrške u pronalaženju rješenja problema, osnaživanju vlastitih kompetencija i načina suočavanja sa povremeno zaista teškim i zahtjevnim situacijama u kojima sam se nalazila. Podrška kolegama, zajedničko učenje i jačanje profesionalnih kompetencija, kako bi svojim klijentima ponudili bolju i kvalitetniju podršku, ali i učili čuvati sebe i svoje mentalno zdravlje je jedna od mojih profesionalnih ljubavi i iskreno me veseli. Upravo radi toga upisala sam i završila Specijalistički studij supervizije u psihosocijalnom radu pri Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu (2019-2024.godina) s posebnim interesom za superviziju u području traume i mentalno zdravlje pomagača.
Uz klinički rad s djecom i obiteljima osmišljavala sam i provodila značajan broj edukacija namijenjenih stručnjacima različitih profila na teme vezane uz pristup i tretmanski rad u području dječje traume, dječjeg razvoja, roditeljstva, komunikacijskih vještina i jačanja kompetncija potrebnih u izgradnji odnosa (prvenstveno s djecom i mladima). Zajedno s kolegicom Senom Puhovski osmišljavam i provodim edukacije, individualne i grupne programe podrške namijenjene stručnjacima s ciljem prevencije sindroma sagorijavanja i posredne traumatizacije i kvalitetnije brige o sebi u pomagačkoj ulozi. Članica sam nekoliko strukovnih udruženja (Hrvatska psihološka komora, Hrvatsko društvo za traumatski stres, Društvo za psihološku pomoć, Hrvatsko društvo za superviziju i organizacijski razvoj) te sam suosnivačica i aktivna članica Zagrebačkog psihološkog društva.
Objavljivala sam radove u znanstvenim i stručnim časopisima i izlagala na znanstveno – stručnim skupovima. Kontinirano surađujem s medijima i pišem članke promovirajući psihologijska znanja osobito na teme dječje razvojne psihologije, obiteljskih odnosa, roditeljstva i podrške nakon teških i traumatskih događaja. 2004. godine napisala sam radnu bilježnicu za djecu „Kada se mama i tata razvode“ u izdanju Hrabrog telefona. Radila sam na projektu i bila suradnik u izradi Unicefovog školskog programa prevencije elektroničkog nasilja „Prekini lanac“ (2008 – 2009. godina). Od 2019. godine kontinuirano surađujem s udrugom Luč i sudjelujem u osmišljavanju i razvijanju programa PUT, grupne podrške za djecu i obitelji u procesu tugovanja nakon gubitka roditelja.