Sena Puhovski

Rođena sam u Zagrebu 1978. godine, a 1996. sam upisala studij psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Odabir studija za mene nije predstavljao dilemu jer sam oduvijek imala želju bolje razumjeti ljude i naučiti kako biti uz njih kada je teško. Studij sam završila, s temom iz emocionalnog zlostavljanja djece, 2002. godine i odmah po završetku zaposlila sam se kao psiholog u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba – opet upravo ono što sam željela. Paralelno s početkom rada upisala sam i odslušala edukaciju iz gestalt psihoterapije (Klaus Engel IGW institut i Jasenka Pregrad HOMA, 2002. – 2006.). Kao psiholog kliničar nastavila sam raditi u Poliklinici idućih 16 godina primarno s djecom koja su (bila) izložena nekim od oblika posebno teških i traumatskih događaja poput zlostavljanja i zanemarivanja, vršnjačkog nasilja, (traumatskih) gubitaka i sl. No, radeći u sustavu zdravstva stekla sam i iskustvo u tretmanu s mnogom drugom djecom koja nisu nužno proživjela takve događaje već su dolazila radi problema poput agresivnog i neprimjerenog ponašanja, ADHD-a, teškoća učenja, autodestruktivnog i samozlijeđujćeg ponašanja te emocionalnih teškoća poput izražene tjeskobe, depresivnosti, sniženog samopouzdanja i loše slike o sebi.

Svjesnost o velikoj odgovornosti koju takav posao donosi kao i raznolikosti problematike ali i jedinstvenosti  svakog pojedinog djeteta i njegove obitelj odvela me u učenje raznovrsnih psihoterapijskih tehnika. Smatram da je zadatak odraslih potruditi se razumjeti jezik kojim nam govore djeca i prilagoditi modalitet komunikacije onom njihovom, često simboličkom. Moje me istraživanje i učenje psihoterapijskog jezika odvelo u, primarno, tri smjera: tretmanske i psihoterapijske tehnike specifične za rad baš s djecom – završila sam dva stupnja terapije igrom (Lorri Yasenik i Ken Gardner, Rocky mountain play therapy institute, 2012. i 2013.) i educirala se u području korištenja ekspresivnih tehnika u radu s djecom. Specifične tretmanske intervencije u radu s traumatiziranom djecom i obiteljima: kognitivno – bihevioralna terapija usmjerena na traumatsko iskustvo, (A. Manarino 2005. APSAC, L. Bonner i Susan R. Schmidt, 2013. Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba), krizne intervencije (Jasenka Pregrad Društvo za psihološku pomoć i Bruna Profaca Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 2004.) te prvi stupanj EMDR-a (Vesna Bogdanović, IPSA, 2017.). I naposljetku, u području rada s obiteljima: jednogodišnju edukaciju iz sistemskog pristupa u radu s obiteljima (Jasenka Pregrad, HOMA, Zagreb 2007. – 2008.) i edukaciju u radu s otuđenom djecom (Karen i Nick Woodall, Family Separation Clinic, Zagreb, 2016. i 2017.).

S obzirom na to da je prvi korak u rješavanju problema moći ga valjano prepoznati, osim tretmanskih, završila sam i edukacije za upotrebu psihodijagnostičkih instrumenata koje mi omogućuju provođenje cjelovitih psihologijskih obrada i procjena djece i mladih različitih uzrasta.

Osim formalnog obrazovanja, značajno mjesto u mojem osobnom i profesionalnom razvoju zauzima dugogodišnji rad u multidisciplinarnom timu pet različitih struka koji mi je omogućio neprocjenjive prilike za promatranje i učenje različitih perspektiva i tretmanskih pristupa u radu sa djecom, mladima i njihovim obiteljima.

Navedeno,  kontinuirano i dugogodišnje, usavršavanje u tretmanskom i psihodijagnostičkom smislu, dovelo je do toga da mi je od strane Hrvatske psihološke komore priznat status kliničara (2013.), a 2017. godine, od Europske asocijacije za psihoterapiju (EAP) dobila sam i europski certifikat za multimodalnu psihoterapiju (ECP).

Posljednjih nekoliko godina izrazito sam se zainteresirala i usmjerila u rad s djecom čiji su roditelji u procesu razvoda braka te pružanje stručne podrške njima i njihovim obiteljima. Proces razvoda braka težak je za sve uključene i može predstavljati veliki izvor stresa, pa i krizu za cijelu obitelj, no istovremeno može biti i šansa za preispitivanje odnosa, roditeljstva, te prilika za osobni rast i razvoj svih članova obitelji. Zbog želje za boljim uvidom kao i stjecanjem novih znanja i vještina u tom području 2019. godine upisala sam Specijalistički studij iz Obiteljske medijacije na Sveučilištu u Zagrebu koji sam i završila 2024. te stekla akademski naziv sveučilišne specijalistice obiteljske medijacije.

Osim radu s djecom i obiteljima, a potaknuta između ostalog i vlastitim iskustvom rada u pomagačkoj struci, izrazito sam posvećena radu sa stručnjacima pomagačima: psiholozima, socijalnim radnicima, liječnicima, medicinskim sestrama i ostalima čiji svakodnevni rad predstavlja naglašen rizik za (mentalno) zdravlje. S kolegicom Ćosić Pregrad razvijam programe individualne i grupne edukacije i konzultativne podrške u svrhu prevencije i prevladavanja simptoma sekundarne traumatizacije i sagorijevanja na poslu.

Uz klinički i psihoterapijski rad s djecom i obiteljima sudjelovala sam i u osmišljavanju i provedbi brojnih edukacija za stručnjake različitih profila iz područja tretmana i psihoterapijskog rada s djecom (pogotovo onom koja u obitelji doživljavaju teške i traumatske događaje), roditeljstva i prevencije sekundarne traumatizacije i sagorijevanja. Mentorica sam i supervizorica mladim stručnjacima i studentima pomagačkih struka.

Članica sam Hrvatske psihološke komore(HPK) Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT), Europskog udruženja za traumatski stres (ECTSS), Društva za psihološku pomoć (DPP) te suosnivačica i članica Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD). Objavljivala sam radove u stručnim časopisima i izlagala na stručno-znanstvenim skupovima, a kontinuirano pišem stručne tekstove na temu psihologije općenito, a pogotovo na teme dječjeg razvoja i potreba, roditeljstva te odnosa između djece i roditelja. S kolegicom Brunom Profaca napisala sam priručnik “Kako pomoći tugujućem djetetu”, a u koatorstvu sa Jadrankom Luca Mrđen, priručnik “Hiperaktivno dijete”.