Različiti su razlozi i problemi radi kojih se roditelji mogu obratiti psihologu, psihoterapeutu ili drugom stručnjaku mentalnog zdravlja. U praksi čest povod za traženje pomoći su:

  • promjene u ponašanju djece osobito kada one „odskaču“ od uobičajenih načina reagiranja i ponašanja djeteta,
  • neki životni događaji koji poremete funkcioniranje obitelji poput razvoda roditelja, problema u (obiteljskim) odnosima, zdravstvenih teškoća djeteta ili člana obitelji
  • preseljenje u drugu školu ili grad
  • iskustvo traumatskih događaja
  • vršnjačko nasilje
  • gubici bliskih osoba
  • teškoće u učenju i funkcioniranju u školskom okruženju
  • poremećaj poput ADHD-a i druge razvojne teškoće
  • problematična ponašanja osobito izraženija agresivnost
  • slabije razvijene socijalne vještine djeteta i uklapanje u vršnjačke skupine
  • teškoće u suočavanju s emocionalnim stanjima poput depresije, anksioznosti i stresa

U kliničkoj praksi sve se češće susrećemo s roditeljima koji traže podršku ne samo za dijete već i za sebe kako bi smanjili roditeljski stres, pronašli mjesto i osobu s kojom mogu preispitivati svoje roditeljstvo, pristup i način kako grade odnos s djecom i kako bi se osjećali zadovoljnije i kompetentnije u ulozi roditelja.

Odgovor na pitanje kada potražiti stručnu pomoć za dijete ili sebe kao roditelja zapravo je jednostavan, no donijeti tu odluku i ostvariti ju (u čemu nas često priječe naši strahovi ali i predrasude koje postoje u našem društvu) nije uvijek lako. Najjasniji kriterij za odlazak po pomoć i stručnu podršku je kada vidimo da se dijete ne može nositi samo s problemima koje ima i s iskustvima kroz koja prolazi, a često u tim situacijama i roditelji imaju osjećaj da ono što sami čine nije dovoljna podrška djetetu. Roditeljska zabrinutost, preokupiranost određenim dječjim ponašanjima ili aspektima vlastitog roditeljstva, osjećaj nezadovoljstva i zabrinutosti dobar su povod i trenutak za potražiti stručnu podršku i savjet. Ponekad cijela obitelj treba podršku kako bi bolje i kvalitetnije komunicirala, učila nove načine ophođenja i bivanja zajedno. Praksa nam pokazuje da su često upravo djeca ta koja svojim ponašanjem ili simptomima „dižu alarm“ koji signalizira da je u obitelji vrijeme za promjenu. Na taj način odrađuju važan posao za cijelu obitelj, a zadatak je odraslih da taj alarm vide, čuju i na njega reagiraju.

Kada se događaju neke promjene kod djeteta, često roditelji u svojoj okolini, a ponekad i od stručnjaka dobiju poruku „ma, pusti, to su dječja posla“, „strpi se, to je faza koja će proći sama od sebe“ ili „sjest će to na svoje mjesto s vremenom“. Ponekad je to dobar savjet i koristi u nekim situacijama. Istina je da neki životni događaji poput preseljenja, polaska u vrtić ili školu, rođenje mlađeg brata/sestre ili razvod roditelja uzrokuju promjene u ponašanju i funkcioniranju djeteta, koje ponekad mogu biti velike i uznemirujuće, a dio su procesa prilagodbe djeteta na nove okolnosti. Uz dobru podršku u obitelji i prirodnom okruženju ispunjenom razumijevanjem, prihvaćanjem i poticanjem djeteta na izražavanje svojih osjećaja, većina tih simptoma i promjena se kroz vrijeme povuče i normalizira.

Ipak, važno je biti oprezan i imati na umu da mi odrasli često mislimo da se djeca lako i brzo prilagode na različite promjene i okolnosti radi toga što ne znaju verbalizirati svoje emocije ili ih ne verbaliziraju zato što to iz različitih razloga ne mogu. Upravo radi toga važno je dobro „otvoriti oči i uši“ i promatrati ponašanje svog djeteta kako bismo dobili bolji uvid u to kako teče njegova prilagodba, kako se zaista osjeća i kako bismo znali procijeniti smiruje li se situacija ili ne.

Često se roditelji pitaju koliko dugo promatrati simptome  odnosno stanje ili ponašanje djeteta koje ih brine. Odgovor na to pitanje uglavnom ovisi o onome što roditelji zapravo misle da se događa i koliko su uznemireni promjenom koju opažaju, kao i o trajanju i intenzitetu ponašanja djeteta koja ih zabrinjavaju. Što su promjene kod djece naglije, izraženije i više odskaču od njegovih uobičajenih ponašanja ili pak što su roditelji zabrinutiji, uznemireniji ili opterećeni siptomima i ponašanjima  djece, to je važnije što prije krenuti po pomoć.

Međutim,  postoje stanja i teškoće uslijed kojih je uvijek potrebno odmah potražiti stručnu pomoć. To su primarno situacije koje se odnose na neki oblik autodestruktivnog ponašanja. Kada uočavamo da se dijete reže i fizički ozljeđuje, ima intenzivne poremećaje u prehrambenim navikama, izgovara ili na društvenim mrežama piše rečenice i komentare poput  „Željela bih da me nema“ ili „Nitko ne bi mario kada me ne bi bilo“ ili kada eksplicitno govori o samoubojstvu. Ovakve reakcije mogu predstavljati djetetov način nošenja sa ozbiljnim emocionalnim stanjima i teškoćama koji može biti opasan i zahtjeva reakciju odraslih odmah.

Neki od znakova koji također mogu biti putokaz kada zatražiti pomoć su:

  • situacije u kojima dijete pokazuje teškoće i otežano funkcionira u više područja poput obiteljskih i prijateljskih odnosa, akademskog postignuća i u slobodnim aktivnostima
  • kada počinje misliti loše o sebi, niskog je samopouzdanja i manje učinkovito u aktivnostima kojima se bavi
  • pokazuje izrazitu zabrinutost i strahove koji ga ometaju u svakodnevnom funkcioniranju, izražava bespomoćnost
  • kada ima neki problem radi kojeg koji ju ometa u svakodnevnim aktivnostima koje je do tada bez teškoća obavljala, bilo da se radi o druženju sa prijateljima, školskim zadacima, obiteljskom životu itd.
  • kada pokazuje depresivno raspoloženje, povlači se od obitelji i drugih i prestaje baviti se stvarima u kojima je ranije uživalo
  • izraženija prisutnost problematičnih ponašanja, izraženija agresivnost i učestaliji sukobi s drugima, uključivanje u rizične aktivnosti poput krađa, bježanja od kuće i konzumacije droga i alkohola – vrlo često ometajuća, eksplozivna i opasna ponašanja mogu biti povezana s traumatskim iskustvima, depresivnošću ali i anksioznosšću i frustracijom koja može proizlaziti iz neprepoznatih teškoća
  • kontinuiran i intenzivan osjećaj „u želucu“ roditelja da nešto sa djetetom nije u redu

Kada povežemo dječja iskustva s teškoćama i razumijemo što je to što otežava djetetovo funkcioniranje, možemo bolje razumjeti što djetetu treba da prevlada teškoće s kojima se suočava i podučiti ga novim vještinama suočavanja s njima. Ako se radi o teškim i traumatskim iskustvima kroz koje su dijete i obitelj prošli, gotovo je uvijek potrebna stručna pomoć u proradi tih iskustava, osjećaja i misli koje povezuje uz događaj kako bi se doživljeno uspješno integriralo u vlastito životno iskustvo.

Što prije dijete dobije podršku koja mu je potrebna, stručna podrška će vjerojatno biti učinkovitija i spriječiti razvoj ozbiljnijih poremećaja i stanja. Što duže dijete živi sa svojim teškoćama i iscrpljujućim emocionalnim stanjima poput, primjerice, tjeskobe, veća je vjerojatnost da će formirati sliku o sebi i svoja ponašanja na temelju tih teškoća doživljavajući i definirajući sebe isključivo kroz poteškoću koju u tom času ima.

Važno je da roditelji vjeruju svom instinktu, osobito ako imaju osjećaj ili brigu da nešto nije u redu. Svakako je bolje potražiti stručnu procjenu i provjeriti što se događa. Čak i kada problemi nisu ozbiljni i „veliki“, savjetovanje može pomoći djeci i obitelji bolje razumjeti osjećaje i stanja kroz koje prolaze, ponuditi novu perspektivu u promatranju određenih reakcija i viđenja problema i naučiti nove strategije suočavanja i vještina rješavanja (svakodnevnih) problema koje imaju. O čemu god da se radi, traženje podrške vrlo često čini naše živote lakšima i ugodnijima.

Djeci je ponekad lakše, barem u prvom trenu, razgovarati o vlastitim problemima sa nekim tko im je nepoznat umjesto sa svojim roditeljima. Mnogim roditeljima takva situacija jako teško pada jer osjećaju da su podbacili kao roditelji. Važno je znati da to ne mora biti razlogom i da djeca najčešće o problemima koje imaju ne žele razgovarati sa roditeljima jer ih imaju potrebu štiti, jer se boje da će ih povrijediti, razočarati, opteretiti (vrlo često u situacijama razvoda braka ali i u obiteljima opterećenim drugim teškoćama) ili da će ih roditelji kazniti ili ih više neće voljeti. Ponekad u nekim obiteljima nažalost se to i dogodi, no u najvećem broju slučajeva, ukoliko je odnos između roditelja i djece kvalitetan takve je situacije moguće razriješiti i ponovo uspostaviti komunikaciju zadovoljavajuću za sve. No da bismo to mogli, prvo moramo znati što se događa.

Kako pripremiti dijete za odlazak psihologu i psihoterapeutu je pitanje koje brine roditelje i o kojem intenzivno promišljaju nakon što odluče potražiti stručnu pomoć. Najčešća pitanja koja roditelji postavljaju su: Trebam li reći djetetu da idemo psihologu? Kako objasniti djetetu gdje ide? Trebam li reći pravi razlog radi kojeg idemo stručnjaku? Koliko  ranije trebam reći djetetu? Što ako dijete odbija odlazak psihologu?

Vrlo često su roditelji, jednako kao i djeca tjeskobni oko traženja stručne pomoći. Upravo promišljena priprema djeteta ali i obitelji može biti dobar način kojim pokazujemo da je traženje pomoći normalan i dobar način suočavanja kada imamo problem i ne osjećamo se dobro.

U pripremi djeteta i obitelji dobro je voditi računa o nekoliko aspekata.

ISKRENOST

Budite iskreni i recite djetetu točan razlog radi kojeg se obraćate stručnjaku uz što manje stavljanja odgovornosti za tu odluku na dijete. Traženje stručne pomoći je roditeljska odluka osobito kada se radi o djeci mlađe dobi.  Iskrenost i jasne informacije gdje dijete ide pomaže djetetu da se brže prilagodi situaciji i stječe povjerenje u stručnjaka.

OTVORENOST

Recite djetetu da je u redu sa stručnjacima otvoreno razgovarati jer oni mogu tako najbolje pomoći. Predstavite traženje stručne pomoći kao način da se svi osjećate bolje i pronađete nove načine rješavanja problema. Objasnite djetetu da svaka obitelj ima neke probleme i stvari s kojima ponekad teško izlazimo na kraj i da ima trenutaka u životu kada nam treba pomoć drugih pa tako i stručnjaka.

BEZ KRIVNJE

Ono što nikako ne treba reći jest da je dijete krivo ili da je odlazak stručnjaku neki oblik kazne. Odluku o traženju stručne pomoći nikako nemojte reći tijekom svađe ili na kraju teškog dana kada ste iscrpljeni i umorni od „borbi“ s djetetom. Odaberite miran trenutak kada ćete imati dovoljno vremena za razgovor i dječja pitanja.

OBJASNITE OČEKIVANJA

Objasnite djetetu da je posao psihologa/psihoterapeuta pomoći djeci i odraslima da bolje razumiju svoje osjećaje i misli,  kako ono što nam se događa utječe na naše doživljavanje i ponašanje te  pomažu ljudima pronaći nove načine kako se nositi s neugodnim događajima i kako rješavati probleme osobito kada sve ono što inače činimo da se osjećamo bolje više ne pomaže.

DAJTE DOZVOLU

Dajte djetetu dozvolu da kod psihologa govori o sebi  ono što želi i važno mu je, onoliko koliko je samo spremno podijeliti. Uvjerite svoje dijete (i pritom to i zaista i mislite) da je u redu govoriti o sebi i iskustvima koja ima i da zbog toga neće biti kažnjeno. Mnoga djeca, osobito starije dobi, brinu je li u redu govoriti izvan obitelji o nekim obiteljskim problemima i iskustvima, brinu hoće li im roditelji biti u nekoj nevolji zbog onog što ispričaju. Možete im otvoreno reći i da ćete vi o takvim temama i problemima također razgovarati s psihologom.

Umirite ga

Ukoliko dijete pokazuje tjeskobu ili zabrinutost radi odlaska stručnjaku, umirite ga i recite da je normalno da se tako osjećamo osobito kada nam je to prvo iskustvo i kada osobu ne poznajemo. Ako je potrebno, razgovarajte o sličnim situacijama kada se osjećalo nelagodno (primjerice kada je išlo vaditi krv, krenulo na novu slobodnu aktivnost i slično) i pomozite mu osvijestiti što mu je pomagalo u tim situacijama.

Možete pitati i nas

Postoje i neke dodatne smjernice koje ovise o specifičnostima obiteljske situacije, dobi djeteta, vrsti teškoće radi koji dijete i obitelj dolazi. Za sva dodatna i specifična pitanja koja imate najbolje je kontaktirati odabranog stručnjaka i zatražiti konkretne savjete za pripremu djeteta i obitelji.

Nakon što donesemo odluku, pojavljuje se pitanje kako odabrati psihologa/savjetovatelja/psihoterapeuta koji je dobar za moje dijete i/ili mene kao roditelja. Tko je ta osoba kojoj ću se obratiti s povjerenjem i koja mi može pomoći da izađem na kraj s problemima i krizama kroz koje prolazimo u obitelji? Odgovor na ovo pitanje nije uvijek lako naći, osobito danas kada se nudi velik broj različitih savjeta, oblika podrške i terapija utemeljenih na različitim teorijskim temeljima i pristupima, a i broj osposobljavanja za pomagačka i savjetodavna zanimanja je sve širi i raznolikiji.

Najčešće se roditelji obraćaju članovima obitelji, prijateljima, poznanicima, a nerijetko i dječjem pedijatru i liječniku obiteljske medicine kako bi dobili preporuke gdje i kome se obratiti za stručnu podršku. Preporuke ljudi kojima vjerujemo mogu biti dobar izvor  podrške i informacija, no važno je pažljivo ih razmotriti, provjeriti dobivene informacije i prikupiti još neke podatke koji nam mogu pomoći da donesemo konačnu odluku.

ISKUSTVA DRUGIH

Kada tražimo preporuke poznatih i želimo saznati o njihovim iskustvima u savjetovanju ako su ih imali, važno je čuti što je to što je njima bilo korisno i pomažuće u tom procesu, kako su se osjećali u kontaktu sa svojim savjetovateljem, što im se svidjelo u načinu rada i pristupu koji prakticira. Korisno može biti i pitati ih što im se nije svidjelo, ima li nešto o čemu su izbjegavali govori sa savjetovateljem i kada su se tako osjećali.

LOŠA ISKUSTVA

Ponekad ljudi imaju neka loša iskustva i ne dobiju stručnu pomoć koju očekuju i priželjkuju, a razlozi za takva iskustva mogu biti mnogobrojni. Neki od razloga mogu se tražiti u nedovoljnim profesionalnim kompetencijama, znanju i iskustvu stručnjaka, osobito vezano za neke određene teškoće i iskustva s kojima se klijenti suočavaju ili pak neke osobine ličnosti stručnjaka ili emocionalna stanja kroz koja trenutno prolazi a nam se ne sviđaju i radi njih teško ostvarujemo odnos povjerenja koji je nužan za učinkovitost i ljekovitost procesa savjetovanja.

Ponekad su razlozi za neuspješan tretman u krilu klijenata i povezani s njihovim otporima prema prihvaćanju teškoća i vlastite odgovornosti za situacije i probleme u kojima se nalaze ili zapravo ne žele unijeti energiju, vrijeme i strpljenje u promjene koje su nužne za njihovo rješavanje, čega često nisu svjesni. Radi toga može biti korisno pokušati razumjeti što je izvor nezadovoljstva,  što je sve u podlozi nedobivene podrške ili pak s kojim očekivanjima su vaši poznati došli u savjetovanje i na koji način je stručnjak reagirao u takvoj situaciji nezadovoljstva i zastoja. Možda dobijete neke korisne informacije za vas, iako se čini da se radi o preporuci koja je negativna i odbijajuća.

KVALIFIKACIJE SAVJETOVALJA

Druga važna stvar koju je važno provjeriti su kvalifikacije stručnjaka, koje su ponekada vidljive i kroz životopise iako često laicima mogu biti nedovoljno poznate i razumljive. U kontaktu s potencijalim savjetovateljem dobro je pitati da vam pojasni kakvo je njegovo formalno obrazovanje i profesionalni put koji ima iza sebe, na kojim mjestima i kroz kakve oblike edukacija se razvijao kao stručnjak. Dobro je pitati o radnom iskustvu potencijalnog savjetovatelja. Ovo pitanje je osobito važno kada se radi o tretmanskom radu s djecom i mladima, gdje se pokazuje da poznavanje razvojne psihologije i specifičnosti određene razvojne dobi  vrlo važnim za adekvatnu podršku i pomoć djeci i obiteljima. Sigurno nije ista razina stručnosti i profesionalnih kompetencija za određeni pristup između višegodišnje edukacije organizirane od strane strukovnih udruženja ili jednokratnog pohađanja seminara od nekoliko dana.

LICENCE SAVJETOVALJA

Svakako je važno pitanje ima li licencu za titulu i zanimanje kojim se predstavlja i tko izdaje tu licencu jer se mnogi stručnjaci predstavljaju savjetovateljima/terapeutima iako za to nemaju potrebne licence i priznanja. Možete pitati potencijalnog savjetovatelja o doeduakcijama koje je naknadno pohađao ili drugim izvorima podrške koje koristi kako bi svoj rad s klijentima učinio kvalitetnijim. Stručnjaci koji su otvoreni za nastavak učenja, koji priznaju kada nešto ne znaju ili nisu sigurni, koji ne zaziru od konzulatcija sa starijim kolegama kada naiđu na teškoće u radu s klijentima, sigurno ulijevaju i više povjerenja, pokazuju da im je stalo do dobroditi svojih klijenta i da ulažu u razvoj svojih profesionalnih kompetencija. 

Nakon što odlučite koga ćete kontaktirati, preporuča se nazvati i uživo dogovoriti termin kad god je to moguće. Većina ljudi će osjećati nervozu i „kvrge u želucu“ prilikom prvog poziva i naručivanja i to je normalna i očekivana reakcija. To je situacija u kojoj na određeni način priznajemo svoju nemoć i ranjivost i pristajemo dati se u ruke nekome koga zapravo još uvijek ne poznamo i to je zaista teško. Istovremeno, u direktnom kontaktu s potencijalnim savjetovateljem imamo priliku provjeriti s kojim teškoćama se ta osoba bavi, kakva iskustva ima, pitati druga pitanja koja su nam važna za konačnu odluku (poput njezine dostupnosti i koliko se čeka na termin, cijena usluge, lokacija na kojoj radi…). Ovdje imamo priliku dobiti i neke informacije o tome kako ta osoba uspostavlja kontakt, koliko je otvorena za razgovor i stvaramo prve impresije koje kroz susret uživo provjeravamo i dalje stvaramo.

Kada dođete na termin, svakako obratite pažnju kako se vi osjećate uz odabranog savjetovatelja i kako vaše dijete reagira u njegovoj/njezinoj prisutnosti. Obratite pažnju na koji način stručnjak uspostavlja kontakt s vama, kako pristupa djetetu i koliko se prilagođava toj interakciji.

Svakako si dajte vremena nakon susreta i obratite pažnju na svoje dojmove, promotrite kako se osjećate nakon susreta. Pitajte dijete, osobito ako je starije i adolescent, kako je njemu bilo, kako se osjećalo, što mu se svidjelo i ima li nešto što je bilo teško. Ako vi ili vaše dijete imate još nekih pitanja, zapišite ih i donesite na sljedeći susret. Uzmite u obzir reakciju djeteta na terapeuta ili moguće na samo traženje stručne pomoći, no vodite računa da, pogotovo ako se radi o djetetu mlađe dobi, vi budete ti koji preuzimate odgovornost za finalnu odluku.

Ponekad se dogodi, unatoč dobrim preporukama koje smo dobili, da ne „kliknemo“ s savjetovateljem, ne uspijemo uspostaviti odnos povjerenja i prepustiti se u zajednički rad. U tim situacijama je važno ne odustati od stručne podrške, osobito  ne s porukom da nam nema pomoći. Slično kao i u drugim životnim situacijama, ponekad je važno pokucati na više vrata prije nego nađemo osobu koja je najbolja za nas i naše dijete.  

Zatvori izbornik