Stručnjaci

O održanim i budućim edukacijama čitajte u rubrici Novosti

Uz rad s djecom i njihovim obiteljima naša je zajednička i velika profesionalna ljubav rad sa stručnjacima, pomagačima.

RIZICI POMAGAČA

S jedne je strane rad sa ljudima kojima je teško izrazito ispunjujući i smislen, dok s druge strane može biti iscrpljujući i rizičan po (mentalno) zdravlje pomagača. Na žalost u našoj zemlji u velikoj mjeri izostaje briga za vlastitu dobrobit kao i sustavna podrška i poduka stručnjaka u tom aspektu. Djelatnici sustava socijalne skrbi i zdravstva, a u određenoj mjeri i školstva, sustavno se i svakodnevno nalaze u situacijama izrazitog profesionalnog stresa. Velika odgovornost za korisnike koja je uparena s, vrlo često, nepovoljnim radnim uvjetima, nerazumijevanjem poslodavaca i visokim očekivanjima klijenata i okoline doprinosi pojavama poput sekundarne traumatizacije i sagorijevanja na poslu.

POSREDNA TRAUMA

Posredna ili sekundarna trauma kod pomagača opisuje „traumu koja se sastoji od događaja što ih klijenti opisuju svojim pomagačima, a ti događaji onda posredno traumatizirajuće djeluju na pomagače“ (Pregrad, urednik, 1996). Sposobnost uživljavanja i empatije odnosno stavljanja u „tuđe cipele”, kao i pojačana osjetljivost na tuđu patnju, glavni su motivator pri odabiru zanimanja te nužni alati s kojima pomagači rade. Istovremeno, upravo te osobine ujedno su i najveći faktor rizika za razvoj posredne traumatizacije pomagača.

SAGORIJEVANJE NA POSLU

Sagorijevanje na poslu (eng. burnout) označava sindrom emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjenja osobnog postignuća koji nastaje kao odgovor na dugotrajni kronični stres na radnom mjestu. Njegov nastanak se povezuje uz situacije kada postoji nesklad između zahtjeva okoline, naših očekivanja da ćemo tim zahtjevima udovoljiti i naših realnih mogućnosti da im udovoljimo. Znakovi sagorijevanja su, između ostalog, gubitak zanimanja za osobe kojima pomažemo, osjećaj frustracije, pomanjkanje interesa u komunikaciji s drugim ljudima, cinizam, neosjetljivost na tuđe potrebe, osjećaj bespomoćnosti i beznađa, problemi sa spavanjem, povlačenje, izolacija, učestalo obolijevanje i smanjeno životno zadovoljstvo.

IZOLACIJA POMAGAČA

Ovo su vrlo ozbiljni i važni problemi. Nažalost, u sustavu nema dovoljno sluha i razumijevanja pa posljedično ni sustavne podrške za djelatnike. Dapače, još uvijek je vrlo prisutan stav, čak i među samim pomagačima, da onaj koji govori o problemima, ona koja “dopušta da posao loše utječe” na nju, onaj koji ne može izaći na kraj – taj nije dobar stručnjak ili je „slabić“. Takav stav snažno doprinosi osjećaju usamljenosti i izolacije stručnjaka pomagača. Istraživanja i dostupna literatura govore suprotno. Najpodložniji ovim pojavama su oni koji pokazuju visoku posvećenost poslu i visok stupanj empatije – a u pomagačkim profesijama empatija je ključan alat za rad, onaj koji se ne može naučiti ali se može potrošiti ili očuvati.

SEKUNDARNA OTOPORNOST

Srećom, iako to možda na prvu tako ne izgleda, postoje mnogi načini na koje možemo dobiti i naći podršku u ovom teškom poslu i na taj način preuzeti odgovornost za vlastito (mentalno) zdravlje ne odustajući pri tome od profesije koju smo odabrali i koju volimo.

Već nekoliko godina bavimo se proučavanjem i istraživanjem sekundarne otpornosti (eng. vicarious reselince) kao protuteže sekundarnoj traumatizaciji. Osmislile smo programe i edukacije za podršku i jačanje stručnjaka u pomagačkim profesijama i svoje ćemo spoznaje rado dijeliti s vama kroz superviziju, konzultativnu podršku, edukacijske grupe i grupe podrške.